bijela zemlja

Kao i svi početnici, manje više, pažljivo pristupam svakom novom postu. Očito se još nisam našla. Tražim svoju grupu istomišljenika, a kad ih pronađem, odnosno kad ih sakupim jednog po jednog poput dragocijenih bisera e tad ću se raspričati. Do tad listam po vašim blogovima, dragi moji nevidljivi još nepoznati prijatelji i tražim srodne duše. Romantično, zar ne.

Kad god imam malo vremena za samu sebe, a toga je u zadnje vrijeme sve manje i manje, idem tako na Internet i dolazim do novih informacija. U pitanju su naravno teme koje me zanimaju. Jedna od njih je i život naš svagdašnji. A čija tema to nije. I tako ljudi se šokiraju i žale na poskupljenja, na promjenu klime, na nedostatak slobodnog vremena, poput mene upravo sada, na loš odgoj mladih ljudi i tako dalje, kako to već ide. No nitko ne primjećuje da smo daleko od sebe samih i da ne vidimo pravi izvor svih tih problema, a on je upravo u nama. Treba krenuti od sebe, početi utjecati na stvari na koje se može, a njih ima baš...

Tu sam. Sad mogu pričati sama sa sobom, onako bez posljedica. Ili to samo ja tako mislim. Nitko od vas me ne pozna. Još sam nova, friška i nepoznata.
Osjećam se pomalo uzbuđeno. Željela bih uploviti novim blogerskim vodama, istražujući, osluškujući, učeći sebe i druge. Pa eto sretno mi bilo.